SVE TEČE

Ulazim u sobu ofarbanu mrakom
nogama udaram u stari kofer
izvlačim uspomene iz njega
pokušavam vidjeti ljude na slikama
ne uspijeva mi
tama mi sprečava put
dok prašina udara u moje oči.

Odlazim do svjetla
ali uzalud  – sijalica istog trenutka
pregori.
Okrećem pogled prema zapadnom zidu sobe
na njemu se naziru poneka slova
stare latinske izreke.
Odmah je prepoznajem
popunjavam praznine u glavi
u sjećanje mi dolazi majčin glas koji govori
da se stišamo, ne može otac zaspati od buke.
Poslušamo na moment
i onda opet po starom.

Provlačim se do kreveta
udarajući u kutije pune prošlosti
bojim se otvoriti još koju
bojim se sjetiti
jer teško ću onda zaboraviti.
Zaboraviti kako je bilo
kad smo bili sretni
i sjetni
nismo imali brige
a ni pameti
samo malo previše radosti.
I ludosti.
Zaboraviti kako smo razmišljali
o budućnosti
i kako nas je ista izdala.
I naposljetku
da smo se zaboravili sjetiti
stare izreke na zidu
koja kaže da sve teče.

Sve ide svojim tokom
svojim putem
i sve će se vratiti
i pokucati na vrata
kad se najmanje budemo
nadali.